Ziva sam… (part 1)
Izgleda nevjerovatno, ali Jasna piše novi blog. Rekordno vrijeme nepisanja. Ali valjda više neće biti tako. Karalići su se dogovorili da ožive karalic.net. 
Toliko toga mi se dešavalo da mi u glavi nije bilo mijesta za nove ideje, za volju ili koncentraciju za blogove. A ja sam od onih što ili nešto rade sa davanjem 100% sebe ili to ne rade nikako, tako da je u ovom slučuaju bilo nikako. (Razloga je više) Moja integracija u novu sredinu je konačno pri kraju a za to je trebalo mnogo energije, strpljenja i živaca. Standardni intenzivni kurs je završen, a od C1 je ostao “samo” još ispit. Ispit je u februaru, a do tad sam na specijalnom kursu za poboljšanje tehnike pisanja, što običnih – literarnih tekstova, što poslovnih pisama, obrade statističkih podataka i sl. Dakle još uvijek sam učenik ali ne svaki dan. Raspored izgleda ovako: Ponedeljak, utorak i četvrtak sam u školi,a srijeda, petak i subota na poslu.
E da – posao. Već nešto više od 5 mjeseci sam radnik coop city-ja. Dakle radim u jednom šoping centru, tačnije u radnji koja prodaje sve ono što nije hrana a može stati na police. Definicija zvuči smješno i glupo ali je otprilike tako. Dakle imamo više dijelova, kao npr : parfimerija, ženska i muška moda, igračke, suđe i kućne potrebštine, knjižara, dekorativne stvari i sl. U kratko rečeno rečeno savršeno mijesto za “probijanje leda” i učenje novog jezika. Dovoljno je naučiti samo kako se svaki artikl zove i već imam par hiljada novih riječi u glavi.
Da ne kažem da se samo i jedino priča njemački, što sa kolegicama radnim, što sa šefovima i najvažnije sa mušterijama, koji znaju biti baš radoznali – recimo to tako..
I tako ja nađem konkurs na netu, prijavim se, odem na razgovor, poslije toga mi zakažu probni dan, da ja vidim kako to izgleda, da li mi se sviđa – da li je to ono što želim, a i naravno da oni vide s kim imaju posla. Kada sam vidjela da svi radnici perfektno pričaju jezik, da imaju iskustva u tom poslu, i da su baš kompetentni, bila sam ubjeđena da od mene tu nema ništa. I onda sam se opustila – nervoza nestala i odlučim da pošto svakako posao neću dobiti, mogu da se zezam i izvučem bar neko iskustvo iz tog dana. Opušteno sam prilazila mušterijama, pomagala im, smiješila se sve dok me šefica nije pozvala na razgovor. Mislila sam – “ajde i ovo da obavim, pa da idem kući”. I onda je bilo iznenađenje. Ljudi su bili oduševljeni sa mnom. I danas mi nije jasno zbog čega. Čitav team je glasao za to da ja ostanem, šefica oduševljena kako sam se pokazala i ugovor je bio potpisan.
Sad sam tu, kao što rekoh više od 5 mjeseci, i ukratko rečeno umijesto “ispomoći” – kako je na početku moj status glasio, nakon samo dva mjeseca dobila sam svoj odjel. To nije ništa strašno specijalno – samo malo više odgovornosti. Dakle naručuješ robu, dogovaraš sa liferantima, praviš prezentacije određene robe i sl. A po ovom poslednjem sam posebno poznata. To mi je uža specijalnost. Izlozi i taj vid prezentacije – kada nešto treba lijepo i stilski da izgleda. Tu sefica vjeruje samo Jasni. E ispade da se sad malo hvalim, ali nema veze oprostićete mi. Uglavnom ja sam zadovoljna.. Ekipa s kojom radim je super, svo smo se brzo zgotivili.. I radnici i sefovi su svi ispod 30 godina, sefovi bas raja i bas opustena atmosfera. A da ne govorim koliko mi je jezik bolji sad nego prvog mjeseca tamo… (nastavak slijedi..)